понедељак, 1. јул 2013.

FORMA

Potrebna je forma gospodo. Forma! - Čujem kako usklikuje jedan ulični prodavac formi na Bulevaru, sličan onim putujućin nadrilekarima koji su u vreme Divljeg zapada prodavali doseljenicima običnu vodu kao čudotvorni lek. Pokazuje na magličastu braon flašicu u kojoj se talasa neka tečnost.
-Šta bi ovaj čudotvorni lek bio bez ove ozbiljne i čvrste flašice. Iscurela bi i isparila, nestala u istoriji koja je prepuna takvih nestanaka. I u tome ništa čudovišnog nema. Razlila bi se bez cilja i žedna zemlja bi se njom napojila. Ima li u tome ikakvog smisla, gospodo? Da li bi na tom mestu izrastao čarobni pasulj? Ne! Da li bi se kakva sakata zverka iscelila? Ma kakvi. Zemlja bi se samo malo zarumenela, oblatnjavila i opet sasušila. To bi se dogodilo gospodo, a znate li zašto? Zato što nema forme! Forme koja bi toj iseliteljskoj vodici dala oblik, sputala je i usmerila pravo u grlo onoga kome je najpotrebnija. Forma gospodo čini čuda, a ne čudo samo po sebi.-
Zastao je na trenutak i oči mu dobiše neki čudan sjaj. Zaškiljio je njima i na čas one postaše samo dve crte. No to baš utiša one mnoge glasove koji već počeše da dobacuju praveći šale na račun ovog čudnog uličnog prodavca bez tezge i robe. Kada se po njegovoj proceni sve dovoljno utišalo, pa kada čak i saobraćaj, tako mi se učinilo, zastade, on naglo otvori oči, sevnu njima uokolo po gomili i malo tiše, a potom sve jače poče da govori.
- Evo ja gospodo! zar ja nisam čudo Božije. Dozvan iz eona, iz beskraja ovamo, promišlju Njegovom. O da! Gospodo, postojao sam ranije i posotjaću i potom, ali da bi me vi videli i čuli i Tvorcu je bila potrebna forma. Doduše nije mu uvek potrebna, ali poznajući vašu taštinu i maloumnost, morao je to čudo, mene da strpa u flašicu evo ovakvu- i lupi sebe po grudima-. U njoj je čudotvorni lek za svakoga. Osećam kako se u meni, kao ova tečnost u flašici, talasa to svetlo čudo Duše i Ljubavi. Evo sada ću je otvoriti - i on poče otvarati flašicu iako su svi uokolo njega čekali da se nešto drugo dogodi- i ... nastavljao je prinoseći flašicu ustima - izliti, - pokloni se tada kao kakav artista, skoro do zemlje...- Odnosno popiti-. Nakrenu tada onu braon staklenku i poče da pije. Kako je progutao poslednji gutljaj tako je počeo da nestaje pred zapanjenom gomilom. svi su zurili u tu sve svetljiju i nestalniju figuru, sve dok napokon umesto nje ne videše ulaz u park kod Vukovog spomenika. Tek tada su primetili da oni prekoputa, ljudi koji su čekali tranvaj takođe tekao bezglasno zure u njih. Tišina malo postoja u vazduhu a onda poče polako da se topi i ljudi nastaviše svako svojim poslom, da se gužvaju po uzavreloj ulici uz poneiki kometar. -E čega sve danas nema!
Burazeru koji ludak!
Jel' to neka reklama za cirkus?
Jedan mališa kojeg je majka vukla kroz gužvu, pomalo zbunjen, gledajući pred sebe zapita - Mama, sta je onaj cika plosuo iz glave?-
- Nije prosuo sine, nego popio- dobaci majka dok je gledala na obližnjoj tezgi čarape.
Isto pitanje je postavila i njegova vršnjakinja koja je sa svojom majkom krenula u drugom pravcu. I ona je dobila isti odgovor, iako joj je majka gledala kinseke patike.
Ostaće nezabeleženo, osim u porodičnim hronikama, da je tog dana kasno popodne gospodin Kosta, inženjer od svojih šezdesetak godina,čiji je stan na prvom spratu zgrade koja se nalazi na uglu Bulevara i Golsvortijeve, kome je rak bio u metastazi, ustao iz kreveta i na opšte zaprepašćenje ukućana sebi pristavio kafu i zapalio cigaretu. Iako su mislili da je to poslednji trenutak, gospodin Kosta je sutradan otišao na pijacu i odsedeo par sati sa društvom kod Kalenića. Takođe će ostati nezabeleženo da je tog popodneva jedan razroki i slabovidi mališa utrčao u bulevarsko dvorište, sa vrata nabacio svoje naočare na obližnji olinjali kauč i majci dobacio - Smetaju mi dok se igram-. Majka je osetila jezu i strah da mu se nešto slabovidom ne dogodi, ali je ipak oćutala. Tek je naveče, dok je bez naočara gledao televiziju, spremna da ga izgrdi, ustanovila da joj dete više nije razroko i da sada ima bistar i jasan pogled. Dva tri puta mu je bez reči okrenula glavu levo-desno, ko soko plen, fiksirala njegov pogled i naposletku sela za klimavi sto koji je bio u isto vreme trpezarijeski i kuhinjski i prekrstivši se bez glasa zaplaka.
Te večeri, na mestu gde se zbio čudni događaj, kada su sve tezge već bile sklopljene, jedan pas, koji je do tog popodneva sklupčan drhtuljio uz ugao obližnjeg kioska, sada je mašući repom njuškao to mesto i svojim psećim očima pratio jedan list dnevnih novina kako se bez vetra podiže uvis i obavija oko nečega. Da je znao anatomiju primetio bi da su slova, slike i senke tog lista papira formirale desnu plećku, a par požutelih listova platana bradu i grlo. Pratio je ta dva oblika sve do ugla Sinđelićeve, a zatim je zaokrenuo za jednom žutom kujom koja samo što je zbrisala ispred tranvaja.


1 коментар:

Bojana Trivić је рекао...

Bravo, Bane <3